Pitanje: Ne razumem šta znači popustiti bez poništavanja sopstvene želje. Koja je razlika između ustupka u kojem poništavam sebe i toga da ne poništavam sebe?
Odgovor: Ustupak u kojem poništavam sebe je kada neko stoji nada mnom sa štapom i posle nekoliko udaraca nemam drugog izbora nego da odustanem od svoje želje i uradim ono što onaj koji drži štap zahteva.
Ali ustupak o kojem govorimo u integralnom obrazovanju je nešto što radim svojom voljom. Želim da popustim jer razumem šta time dobijam.
Razumem da nemam drugi način da rastem i širim svoje granice ukoliko ne poništim sebe. Ustupak znači da poništavam sopstvene granice i dozvoljavam stranim kvalitetima, željama i ciljevima da uđu unutar mene. I, prihvatam ih kao da su moji. U suprotnom neću rasti i neću moći da se povežem ni sa kim. Zauvek ću ostati u svom naduvanom egu, koje je u suštini prenaduvana nula zaključana sa svih strana.
Apsorpcija, asimilacija i međusobno uključivanje su neophodni uslovi za razvoj; oni su forma života. Svi smo gledali filmove u kojima se dve ćelije susreću, spajaju u jednu, a zatim počinju da se množe i šire u novo telo. To je moguće jedino zbog toga što svaka ćelija popušta i otvara se drugoj da bi se ujedinile. Bez toga nema života - u tome je celokupna tajna.
Ovo treba da objasnimo i istaknemo iz perspektive društva. S druge strane, globalna kriza, koja zahteva da počnemo da povezujemo naše mrtve, izolovane ćelije i od njih gradimo živo telo, gura nas u ovom smeru.
Širim svoje granice i pokušavam da koristim svoju želju, svoje navike i sve svoje sposobnosti da ispunim želju druge osobe. Moj ustupak leži u tome da se ne obazirem na sebe već da ispunim želju svog bližnjeg. Kroz ovo stičem njihova osećanja, njihov razum i njihove misli.
Sve to počinje razgovorom. Svaka osoba treba da zamisli unutrašnju mapu svog prijatelja. Šta svako od nas želi od drugog? Šta on zahteva i šta bi želeo da vidi u prijatelju? Počinjemo da vežbamo takve razgovore.
Ali mi to ne radimo poput obične porodice koja jedino pokušava da poboljša svoje odnose, već da bismo stekli i izgradili nova čula unutar sebe uz pomoć kojih smo sposobni da percipiramo drugog. Na ovaj način izlazimo iz svog egoizma i počinjemo da vidimo šta se dešava oko nas.
Ukoliko osoba ovako može da ispravi sebe unutar porodice, onda će uspeti i na poslu, u odnosima sa drugima i na kraju će postići ravnotežu sa čitavom prirodom. Na ovaj način se podešavamo tako da percipiramo spoljašnju stvarnost. Više ne živim jedino u sebi, već počinjem da apsorbujem informacije iz okruženja izvan sebe. A izvan mene postoje ogromne sile koje trenutno niti poznajem niti osećam.
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.